Osjećaj Vrindavana…

Vrindavan – zemlja snova… U kojoj se stvaraju snovi… Raj na zemlji… Blaženstvo bhakta… Ljubav je sve što tamo postoji… Mogu tako i dalje pokušavati započeti svoju priču o putovanju u Vrindavan, no neću izabrati ništa od toga. Neću nabacivati lijepe riječi i pridjeve posvuda pokušavajući opisati neshvatljivo. Mnogi su pokušavali u prošlosti. Ima puno lijepih svjedočanstva s putovanja u Svetu zemlju. Ono što ću pokušati podijeliti su moji vrlo osobni trenuci koji su samo moji, vrlo subjektivni i vjerojatno intimni.

Zapadni svijet ponosno tvrdi da je visoko razvijen i ponašaju se prema drugim zemljama kao trećem svijetu, a to je samo eufemizam za reći kako oni nisu razvijeni. Indija možda jest siromašna, ulice nisu čiste, promet je kaotičan (u odnosu na zapadnjački svijet, ali u savršenoj harmoniji za indijski svijet: dakle, koji um ima pravo suditi?), standardi življenja nisu visoki kao na zapadu… možemo ići dalje u potrazi za nesavršenstvima. To je stanje uma zapadnih ljudi, stalno u potrazi za greškama u drugima ili vanjskome, nikada nisu sretni sa stvarima takvima kakve jesu.

Vidio sam da su Indijci poprilično sretni s onime što imaju. Uvijek su nasmijani i spremni pomoći, spremni pomoći u nevolji… Gdje to možemo pronaći na zapadu?

U Vrindavanu, meso je zabranjeno, kako sam čuo, tako da su svi vegetarijanci. Oni koji ne jedu mesu su puno manje agresivni i nasilni.
Na primjer: već sam se prvi dan sprijateljio s lokalnom djecom, jednom sam vidio dvoje od njih da se tuku, no tu se nije radilo o nasilju, bio je to samo dječji okršaj. Ovdje moram dodati svoj osobni osvrt: budući da imam meko srce kada su u pitanju djeca (jer ja sam veliko dijete koje izgleda da nikada neće odrasti), uživao sam provodeći vrijeme s njima. Voljeli su me, i ja njih. Ta su mi djeca bila vrlo posebna. Vidio sam u njihovim očima određenu čistoću, bezazlenost u njihovom karakteru, i potpuni fokus tijekom molitvi koju nisam vidio kod nikoga prije.

Rekao sam jednom dječaku, njegovo ime je Balaram i svi su ga doživljavali jako zločestim, da ide u hram i pokloni se Gurujiju koji je sjedio na svom asanu (sjedištu) i pjevao. Poslušao me i otišao ravno kod Gurujija, te mu se naklonio stoječki. Očekivao sam da će se pokloniti s malo veće udaljenosti pa kad sam to vidio, povukao sam se kako ne bih pobudio sumnju kod Gurujija.

Guruji je pričao s njime i dječak je otišao, no vratio se nekoliko minuta nakon što se presvukao i sjeo je točno ispred Gurujija u potpunom fokusu na molitve do kraja. To se nastavilo svaki dan i vidio sam ga kako mrmlja molitve pokušavajući pjevati. Vragolast ili ne, on je bio moj prvi omiljeni.

Bio je još jedan dječak koji me je instantno osvojio. Njegovo ime je KanhaiyaDas. Koje predivno ime: sluga Gospodina Krishne. Nikada nisam vidio takvu čistoću kakvu sam vidio u njegovim očima. On je ugledao u mene s takvom ljubavlju i mekoćom koja bi smekšala i najtvrđe srce. Preskočit ću mnogo malih i slatkih priča o njima. Htio bih podijeliti kako su me zadnju večer tražili jer sam došao kasnije na program. Trojica su lijevala tužne suze za mnom jer odlazim slijedeći dan. Nekoliko naših žena koje žive u SPN-u bile su ushićene tom scenom, posebno kad sam napokon došao i dječaci su me vidjeli. Svi su bili oko mene sa suzama velikim kao kamenje.

“Dodir” Vrindavana…

Guruji je došao nekoliko dana nakon našeg dolaska u Vrindavan. Imali smo dovoljno vremena da se smjestimo i da nas obuzme ugođaj Vrindavana. Naše hodočašće je napokon moglo započeti, no nije dugo trajalo jer su trebale započeti pripreme za veliku inauguraciju, tako da smo imali samo par dana da provedemo obilazeći hramove s Gurujijem. Je li nam to smetalo? Nimalo!! Samo to što smo u Vrindavanu je kao da smo u najvišem raju. Vrijeme teče drugačije. Nema užurbanosti života modernog grada iako su ulice zatrpane, i s velikom vještinom se morate kretati kroz njih; ipak postoji određeni šarm koji ne možete pronaći nigdje drugdje.

Jedine “štetočine” koje mogu uznemiriti vaš boravak u Vrindavanu su majmuni, koji su, izgleda vladari ulica i krovova. Osim toga oni su jako vješti u krađi naočala i telefona.

Za slučaj da niste znali, metalne ograde koje su postavljene svugdje oko ashrama i ostalih objekata imaju samo jednu svrhu – zaštiti od divljih majmuna koji imaju sklonost uništavanju svega što im se nađe na putu.

Muškarci su ostali u ashramu, dok su žene bile u Jiva institutu, koji je udaljen stotinjak metara. Sobe su vrlo male, no vrlo dobro organizirane s 4 do 8 kreveta, s odvojenim toaletima i tuševima u svakoj sobi. Osim povremenog nestanka tople vode, sve ostalo je bilo i više od očekivanog. Gurujijeva soba je bila na vrhu zgrade i bilo je lijepo čuti njegov glas s vremena na vrijeme kako zove usred noći, ili čuti ga kako tiho hoda gore dolje po koridoru, provjeravajući svih, čak ih je ponekad i budio ako su zaspali na molitve.

Duša Vrindavana…

U Vrindavanu ima preko 5000 hramova i tisuće mjesta koji su povezani sa životom Radhe i Krishne. To je neshvatljivo za um. Posjetili smo nekoliko glavnih hramova i mjesta, kao Banke Bihari, Radha Raman, Sri Radha Vallabha, Radha Shyamasundara, Nidhivan, Radha i Shyama Kund, Vrinda Kund, Govardhan brdo, Barsane (rodno mjesto Radharani), itd.

Velika je milost bila kupati se u Radha Kundu (jezerce) s Gurujijem, raditi abishekam u podnožju brda Govardhan gdje smo sreli sadhua, Sri Krishna Dasa, koji je u tišini, i čuvar je hrama koji se tamo nalazi.

Guruji je dočekivan graciozno i s poštovanjem. Imali smo veliku sreću da nam je na inauguraciju došao veliki svetac Sri Vinod Bihari Das Babaji iz Barsane koji je za Gurujija otpjevao Gurujijev najdraži bhajan:

Aye Mere Man Lago Barsane Me, Jahan Viraje Radharani

Man Hato Duniya Dali Se, Jahan Mile Khara Pani
Aye Mero Man Lago Barsane Me, Jahan Viraje Radharani

1. Mujhe Duniya Se Nahi Koī Kām, Men To Ratu Radha, Radha Nām
Darshan Karu Subha Shyam
Mero Man Me Basho Shyam Dīvani,
Jahan Viraje Radharani

Bolo Radhe, Bolo Radhe, Bolo Radhe, Bolo Radhe
Bolo Radhe Radhe Radhe, Radhe Radhe Radhe, Radhe Radhe Radhe

2. Mero Mana Men Na Lage Koī Rang, Me To Rahun Santan Ke Sang
Mere Man Me Lalat Umang
Barsane Braj Ki Raja Dhani, Jaha Viraje Radharani

3. Mujhe Nahi Kuch He Lena Dena, Ye Jagata He Ek Sapana
Yaha Nahi Koī He Apana
Meri Apni Vrishabhanu Nandini, Jahan Viraje Radharani

Refren: Moje srce je u Barsani, gdje Radharani živi. Ona preuzme tvoj um i tada ti primiš čistu vodu.

1) Ja nemam ništa sa svijetom; samo želim njeno ime, i kada ga pjevam, primam njen blagoslov, ujutro i navečer. U mom srcu prebiva ona koja jako voli Shyama.

2) Sri Radha govori: ‘U mom srcu nema boja, ono je prihvatilo boje ljudi koji vole Gospodina, uvijek sam s njima. Oni u srcu imaju želju za Sri Radhom, Barsanom i Brajom.

3) Ovaj svijet je samo san u kojem nam nitko ne pripada, ali ona je moja, Sri Radha, kćer Vrishabhanua.

Beskrajni blagoslovi…

Vrlo dirljiv je bio trenutak kada je Guruji bio ponizan pred tim svecima. Rijetki trenutak kojeg treba cijeniti zauvijek. Samo biti u Vrindavanu je velika milost, kao što je Shrila Sadhu Maharaj objasnio, kad nam je održao kratki satsang – ne može svatko dobiti tu milost. A biti ovdje s Gurujijem je vrhunac. Pitam se koliko nas to može shvatiti. Posebno u ovo vrijeme inauguracije kada su se čak i nebesa spustila. Bilo je prisutno više od 300 mahanta (voditelja ashrama) i nahranili smo mnoge sadhue, kao što je to običaj bandara. Bhajani su svirali mnogo sati i dovodili su nas u stanje Vrindavan Dhama, unutarnje carstvo Gospodina Krishne. I ono što je divno kod Vrindavana, svi zvučnici su bili glasni i okrenuti prema van. Možeš pjevati usred noći, policija neće doći kucati na vrata, niti će se susjedi buniti. Siguran sam da će mnogima od nas to nedostajati u SPN ashramu u Njemačkoj.

Također je bilo divno vidjeti Dr Satya Narayan Das Babajija iz Jiva instituta, koji je jako dobar Gurujijev prijatelj. On je bio ključna osoba u Gurujijevom nastojanju da otvori ashram ovdje. Njegov asistent je ponudio svoju kuću i zemlju na kojoj će ashram biti sagrađen. Pomagali su Swamini Vishwamohini iz Bhakti Marge i poduprli su je na sve načine da bi omogućili ostvariti ovaj Gurujijev san. Kako je Guruji rekao, on nije želio imati ashram u Indiji jer je smatrao da ih ima dovoljno. No, Božja volja se ne može negirati.

Kirtan s Gurujijem je uvijek blaženstvo, no u Vrindavanu je i više od toga. Riječi nisu dovoljne da to opišu. Guruji je sišao s pozornice i plesao s predanicima. Cijeli Vrindavan je odjekivao Radhe Radhe dok smo pjevali skupa s Gurujijem, pozivajući Radhu iz dubine naših srca i duše da se probudi u nama, taj aspekt savršene predaje Gospodinu, jedino se tako zaokupi njegova pažnja. Kada bi Guruji pjevao ‘bolo Radheeee’, nekoliko stotina ruku je bilo u zraku i svi su mu odgovarali ‘Radhe Radhe’.

Postoji li u svijetu mjesto u kojem se može svjedočiti takav trenutak? – bila je misao koja mi je tog trena došla? Ne postoji, moje je srce odgovorilo, i vratilo pažnju na Gurudeva i pjevanje. Pogledao sam ljude i vidio blažena lica i srca ispunjena do kraja, to je produbilo moje unutarnje blaženstvo. Trenutak je to za kojeg ne želite da završi. Postoji majica s natpisom ‘Ostavio sam svoje srce u Vrindavanu’ koju tamo možete kupiti. Volio bih dodati da, u Vrindavanu je moje srce, i uvijek ga nosim sa sobom.

Jai Sri Radheee!

Nakon 10 godina provedenih u ashramu svojeg Gurua Paramahamse Vishwanande, bio sam spreman za sljedeći korak u svojoj duhovnoj evoluciji… Iniciran sam u drevni red swamija i poslan u Hrvatsku po direktnoj uputi Paramahamse Vishwanande kako bi ovdje nastavio širiti njegovu misiju.